petak, 22. ožujka 2013.

Istanbul


Istanbul 2013

Predivnih deset dana u društvu familije, njuškanje po poznatim i manje poznatim sokacima grada koga sam zavoljela prije 13 godina...dragi ljudi su i dalje ostali dragi, Turci gostoljubivi, arhitektura fascinantna, a kuhinja jednako ukusna. Hrana za dušu i tijelo, ovo putovanje...uživajte barem vizualno! A ja ću se svakako opet vratiti u grad ljubitelja mačaka i nargila.

nedjelja, 13. siječnja 2013.

Woody i godine

Nakon gledanja zadnjeg Allenovog djela 'To Rome With Love' samo se smješkam. Čiču je odavno pregazilo vrijeme...iako volim njegove neurotične njujorčane, mislim da se previše toga promijenilo u zadnjih 30 godina, i više mi (barem što se njegovih mlađih karaktera tiče) cijela stvar ne drži vodu. Forma radi forme, iako na momente izuzetno duhovita i britka što se društvene satire tiče, nije dovoljna. Meni barem. Današnji klinci od dvadesetak i sitno nemaju više tih moralnih ograda- kad žele, prasnut će se bez puno filozofiranja i guilt tripa. I iritantna je ta opčinjenost Amerikanaca Evropom...bez obzira gdje Woody smjesti radnju- Pariz, Barcelona, Rim- uvijek vrti isti kliše. Nije bitno koji je grad, već je samo 'oh, it's so romantic'. Prilično površno i naivno vrednovanje posebnosti gradova i kulturne baštine uopće. Simpa je Woody, ali nije mi simpa kad se svaki božji lik u filmu ponaša i priča baš kao on. Iz filma u film, sami klonovi...ali valjda, da nije tako, to ne bi bio film Woodyja Allena.
Pa tko voli, nek izvoli.

ponedjeljak, 7. siječnja 2013.

Uporišta

Nekad, kad sam bila mlađa i malo manje mudra, voljela sam se podružiti s par dragih maminih prijateljica u koje sam imala povjerenje. O onim osobnim i delikatnim stvarima nisam mogla s mamom, nikako. No, one su mi bile poput familije, uvijek s mudrim i duhovitim savjetima. Nikad neću zaboraviti  veliko platonsko ljubavno razočarenje u rano proljeće 1996., nakon čega sam u maju za dvadeseti rođendan od Z. koja mi sad neizrecivo fali dobila predivan komplet Liscinog donjeg rublja uz urnebesnu porukicu na koju se i dan danas nasmijem. Bila je to točka na i višemjesečnog mozganja 'zašto... da sam bar...možda ne bi otišao', koja je zaključila tragediju okrenuvši je pritom na potpuno komičnu stranu. Osim toga, taj kompletić mi je bio 'inicijacija' u svijet odraslih, u svijet žena. Po prvi put sam imala nešto seksi, nešto što nije bilo pamučno, obično i svakodnevno. I tako sam otkrila kako je to kad si samome sebi cijeli dan šik, a da nitko ne zna zašto.
Nedostaju mi ta savjetovanja i povjeravanja sa starijim prijateljicama...Z. je pola zemaljske kugle daleko, M. je s nama u sjećanju i mislima...nije ih bilo puno ali bile su mi oslonac i podrška u delikatnim godinama. A mene sad već prodavači i konobari oslovljavaju s- gospođo. :) No, još uvijek imam potrebu za osloncem, za popričati o životu s nekim tko je iskusniji, tko me voli i tko me pozna cijeli život.
Drage mamine prijateljice, hvala vam!

srijeda, 15. veljače 2012.

Bajdvej...

Da mi je netko prije par godina rekao da ću na Valentinovo navečer gledati ligu prvaka, umirati od smijeha i biti apsolutno sretna, rekla bih mu da je lud. Što ti je pametan i duhovit zaručnik...odoše mi sve koncepcije u paramparčad.

And it feels good! :)

utorak, 14. veljače 2012.

Mojoj ljubavi

Postoje ljudi koji ti iščupaju srce i postoje oni koji ga vrate na mesto.
Miroslav Antić

subota, 11. veljače 2012.

Ubijaju duh grada

Polako postajemo palanka. Nečiji prčmez, lokalna prčija po kojoj se ruše stabla, kopaju ulice koje postaju garaže, sjeckaju biciklističke staze, ubijaju pješačke zone, zatvaraju stara kina, spičkavaju secesijski interijeri i nestaju mali obrti. Centar zamire. Kvalitetne skulpture su omotane stolovima i stolicama terasa privatnih kafića tako da se uopće ne vide, a grozomorna javna plastika zaskakuje nas iza ugla i bode oči. Cvjetni je uništen od devedesetih, no nije niti to bilo dovoljno, već je trebalo na njega još i šatore nagruvati, kao da smo na kirvaju. Ne, ne mrzim kobasice i kuhano vino, ali mrzim se spoticati o klinove i špage šatora i razmišljati o podvigu prelaženja s jednog kraja trga na drugi. Duha odavno nema. Zagreb sve više sliči zamišljenoj slici idealnog grada nekoga tko je odrastao u kršu. Tolkien's House je zatvorio gornjogradsku terasu prekrivenu voskom rastopljenih svijeća pred tri godine, i sad je na Opatovini na mjestu starog Sakristana. I da, gazda je isti, kao i konobari, i kava se radi sa domaće napravljenim šlagom, ali to mi više nije to. Neću prežaliti ono dvorište pod starim jablanima, i rastočeni vosak. Ne, ne ide mi se na kavu u Pepperminte i Maraschina. Hoću intimu i mir, da mogu sama sjesti na kavu bez da me odmjere od glave do pete, i da mogu u miru čitati. Oh, ma tko je vidio čitati knjigu na špici? Knjiga? Što je to?
Bit će da tražim previše. I sve manje se osjećam zagrepčankom. Ukoliko se osjećate kao ja, proslijedite svoju cijenjenu pažnju na peticiju:

Klupe u Gajevoj

Thank you!